C H A S M A / E / (Čazma)
Cestom kojom dođeš s bilo koje svijeta strane
Hrvatski ugledat ćeš grad kako stoji poput brane.
Arheologu u Čazmi posla za cijeli vijek,
Sastavit mu valja njene burne povijesti tijek.
Monsignor biskup zagrebački udari joj temelje,
Arpadovići je digoše na europske grane,
Eberhard, Osvald, Toma dugo je od Turaka brane.
Česma rijeka svjedoči kroz stoljeća mnoga,
A poruke prošlosti ostaviše i kanonici
Zbornoga kaptola Duha svetoga.
Moslavačke ispod gore, u rubnoj plavnoj ravnici,
Anno Domini … predu svete Magdalene zvonici.
Manje poznati pojmovi
arheolog – osoba koja se bavi arheologijom - proučavanjem civilizacija i života ljudi u prošlosti na temelju ostataka, spomenika i predmeta koji su sačuvani ili pronađeni obično sustavnim istraživanjem, ponekad slučajnim nalazima
monsignor - vjerski naslov koji se odnosi na svakog biskupa ili češće nadbiskupa koji nije uzdignut do ranga kardinala
Arpadovići – kraljevska obitelj u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu od 896. do 1301. g.
Eberhard – u dva razdoblja zagrebački biskup: 1397. – 1406. i od 1410. – 1419. g.; njemačkog porijekla
Osvald Thuz od sv. Ladislava - zagrebački biskup od 1466. do 1499. g.; mađarskog porijekla
Toma Bakač (Erdődy), crkveni dostojanstvenik i državni kancelar, biskup zagrebački od 1510. do 1518. g. Za obranu zagrebačke katedrale 1510–17. podignuo fortifikacije, među kojima je najpoznatija Bakačeva kula (srušena 1906).
kanonik - svećenik u kaptolu koji pomaže biskupu u upravljanju biskupijom (ranije u povijesti), organizira i vodi školstvo u biskupiji, osobito za odgoj svećenika
Zborni kaptol sv. Duha u Čazmi – Čazmanski kaptol ili zbor od 12 svećenika kanonika i njihovih zamjenika koji ima različite crkvene i svjetovne dužnosti
Anno Domini – godine Gospodnje; datuma
Čazma je grad u sjeverozapadnoj Moslavini. Smještena je jugoistočno od Zagreba. Kroz nju protječe rijeka Česma (nekada zvana Čazma).
Arheologija dokazuje naseljavanje čazmanskog područja u prapovijesti (neolitik, rano brončano doba, kultura žarnih polja) i antici. Uz rijeku Česmu – nešto niže od humka gdje se nalazi najviša kota mjesta gdje su crkva sv. Marije Magdalene i srednjovjekovna tvrđava, tijekom rimskog (antičkog) doba postojala je trasa rimske ceste te naselje.
U srednjovjekovnim dokumentima riječ Čazma piše se kao C H A S M A E. Prema Latinsko-hrvatskom enciklopedijskom rječniku iz 2000. g., chasma – čazma - staroperzijska je riječ koju su prenosili Grci, a znači 1. ponor, provalija i 2. neka vrsta nebeske pojave u vezi s meteoritima. Prema istom rječniku chasmatias u grčkom jeziku znači potres koji za sobom ostavlja ponore ili provalije.
Neki smatraju da se riječ Čazma u grčkome jeziku može vezati i s pojmom vode.
U ovome smislu riječi Čazmi je sinonim Kašina – grad u Prigorju.
Čazmanski posjed kao dio velike provincije Dubrava dodijeljen je prilikom osnivanja Zagrebačke biskupije oko 1094. g. kada je zajedno biskupu kao njegov osnovni izvor prihoda.
Pretpostavlja se da je Stara ili Vetus Chasmae bilo naselje na području današnje Ivanske (15-ak km od Čazme).Nova Čazma ili današnja Čazma počinje se intenzivno graditi kao urbano naselje dolaskom na čelo Zagrebačke biskupije Stjepana II. (biskupovao od 1225.-1247.) koji je odlučio Čazmi dati položaj pomoćnog sjedišta Biskupije 1232. g. kada Stjepan II. osniva Zborni kaptol sv. Duha u Čazmi. Gradi trg, dovodi u Čazmu crkvene redove, gospodarski je osnažuje obrtnicima te potiče njen nagli razvoj. Ubrzo Čazma postaje jedno od najznačajnijih hrvatskih kontinentalnih gradova – sjedište pismenosti i kulture te centar crkvene i političke moći.
Dominikanci u Čazmi
D ominik je ime Redu braće propovjednika dao
Ordo Fratrum Praedicatorum - latinski se zvao.
Misija širenja vjere glavna mu zadaća,
I činio je to u Čazmi više stoljeća.
Nekadašnja mala družba iz samostana
Imena sveta Marija Magdalena,
Krivovjerje ratovima i znanjem suzbijala.
Arpadović Koloman ne čekajući ni trena,
Naspram krstjana u Bosni - znanih kao patarena -
Cijele četiri vojne iz Čazme pokrene
I krivovjerje ubrzo prestane.
Ustanu dominikanci protiv svakog neznanja.
Čitati, pisati, govoriti i pjevati poučavali,
A od hercega Kolomana na dar primili,
Zdanje velebno i vrijedno divljenja,
Marije Magdalene crkvu s dva tornja
Ispod čijeg kamena herceg vječno počiva…
***
Manje poznati pojmovi
Red braće propovjednika ili crkveni red dominikanci (lat. Ordo Fratrum Praedicatorum)
Herceg - naslov koji se u hrvatskoj historiografiji upotrebljava za najvišega kraljeva zamjenika na prostoru Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva.
Herceg Koloman Arpadović – herceg Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, i titularni kralj Galicije, Kolomana Arpadovića (1208.-1241.), mlađi brat kralja Bele IV. i sestre Elizabete Ugarske, svetice. Koloman je umro i pokopan u Čazmi.
Crkva bosanska (crkva bosansko-humskih krstjana, patareni), zajednica kršćana, pojavila se potkraj XII. st. na prostoru srednjovjekovne bosanske države. Njezini su se pripadnici nazivali krstjani; u obredima su se služili crkvenoslavenskim, a biskupa su birali između redovnika (Hrvatska enciklopedija)
Biskup Stjepan II. uz pomoć kralja Bele IV. doveo je 1228. ili 1229. godine, u Čazmuredovnike dominikance. Ovaj prosjački pustinjački red osnovao je španjolski redovnik Dominik po kojem je red i dobio ime, a Sveta Stolica potvrdila ga je 1216. godine. U poletnom vremenu duhovnog preporoda zapadne Europe i osnivanja raznih prosjačkih redova dominikanci su strelovitom brzinom proširili svoje djelovanje diljem europskog prostora, kao i na područje Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva.
Dominikanski red ili Red braće propovjednika osnovan je s ciljem širenja kršćanskog nauka i prosvjećivanja neukog pučanstva. Osim stalnog obrazovanja svakog dominikanskog redovnika i svaki njihov samostan morao je imati barem školu općeg tipa za školovanje svećeničkog podmlatka i laika. Osim toga, po svojem ustrojstvu, dominikanci su bili predodređeni za suzbijanje tadašnjeg krivovjernog učenja, koje su patareni iz Bosne širili i na tlo Zagrebačke biskupije. Sve su to bili razlozi zbog kojih je biskup Stjepan II. pozvao dominikance u Čazmu i vjerojatno uz pomoć tadašnjeg hrvatskog hercega Kolomana, za njihove potrebe izgradio crkvu sv. Magdalene i samostan.
Papa Grgur IX. ugledom apostolske stolice potvrđuje hercegu Kolomanu zemlju Bosnu koju mu je darovao njegov otac kralj Andrija II. jer je od 1234. do 1238. godine vodio četiri križarska pohoda u Bosni protiv tamošnjih patarena.
Za pomoć u križarskim pohodima, herceg Koloman se odužio čazmanskim dominikancima gradnjom crkve sv. Marije Magdalene koja je poslala njegova grobnica nakon što je podlegao ranama dobivenima u ratu s Tatarima 1241. godine.
oko 2011. g.; 2016. g.
tisak, karton
25 x 17,5 cm
GMČ, Zbirka razglednica, inv. br. 7820/6
Školstvo
Školu u Čazmi za dječake – tek da znate –
Kaptol i dominikanci držaše za sve Hrvate.
Onima koji su vrijedno učiti htjeli,
Lektori su budućnost predvidjeli –
Slali su ih na europske fakultete razne -
Tako momcima glave nisu ostajale prazne.
Vvječna još zahvala davnim čazmanskim monijalkama -
Opaticama što prije dječaka školu dadoše - djevojkama!
Manje poznati pojmovi
kaptol - zbor kanonika stolne crkve koji pomaže biskupu u obavljanju dužnosti
dominikanci – članovi crkvenog reda Sv. Dominika; bijeli fratri
lektor - drugi po redu od četiriju nižih činova svećenstva u kaptolu (prvi je prepozit, treći pojac ili kantor, pjevač, četvrti magister ili učitelj); lektor čita, sastavlja i prepisuje dokumente
fakultet – visoka škola
monijalke – opatice
Tuš, kolažiranje, 25 x 17,5 cm
Herceg Koloman Arpadović
Herceg je prijevod latinske titule dux (kralj). Ovaj naslov je uvela u hrvatskim zemljama dinastija Arpadovića, a označavao je kraljeva namjesnika u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji u doba kada je veliki dio Bosne i Hercegovine bio hrvatska zemlja. Herceg je potpuno ravnopravan kralju u zemljama kojima vlada. Obično je bio iz dinastije tj. kraljeve uže ili šire obitelji. Herceg je imao čitav dvor te zasebnu dvorsku kancelariju s kancelarom na čelu. Imao je sve kraljevske ovlasti pa je tako namještao banove, sazivao sabore, dodjeljivao plemstvo, potvrđivao privilegije, zapovijedao vojskom, sudio i imao pravo kovati vlastiti novac.
Herceg u hrvatskim zemljama je bio i kralj Andrija II., njegov stariji sin Bela, kasnije kralj Bela IV., a koji je nakon dolaska na vlast, hercešku čast podijelio svojem mlađem bratu Kolomanu. Koloman je kao mladić postao vrhovni hrvatski vojni zapovjednik i upravitelj sa sjedištem u Čazmi ili okolici Zagreba, tj. u Medvedgradu. Po nekim je povjesničarima možda imao svoju rezidenciju u Čazmi s obzirom da je bio dobar prijatelj biskupa zagrebačkog Stjepana II. koji je do 1225. godine bio kancelar na dvoru kralja Andrije, Kolomanova oca, a od 1225. godine biskup zagrebački. Uz potporu biskupa Stjepana i s dominikancima, Koloman je vodio od 1234. do 1238. godine ukupno četiri vojna pohoda protiv bosanskih patarena ili kristjana. Kovao je u Pakracu vlastiti novac koji se nazivao banski denar ili banovac. Po opisu Tome arhiđakona splitskog, Koloman je bio produhovljena osoba, odan vjeri i moralnom životu, a manje su ga krasile vrline ratnika. Bio je i dobro obrazovan.
Po nekim je povjesničarima herceg Koloman Arpadović sagradio i crkvu Marije Magdalene u Čazmi te ju poklonio dominikancima. Upravo je zahvaljujući njemu ova crkva pošteđena od rušenja u apokalipsi Čazme 1559. godine. Naime, Turci su cijenili grobove i mauzoleje velikih vojskovođa te su ih pošteđivali od razaranja. Budući da je u crkvi sv. Marije Magdalene pokopan herceg Koloman koji je smrtno ranjen u bitci s Tatarima na rijeci Šajo, dopremljen u Čazmu gdje je umro, danas možemo uživati u njenoj graditeljskoj veličini.
Bez obzira na nedokazane tvrdnje nekih povjesničara o rezidiranju Kolomana u Čazmi, čak tijekom cijele njegove herceške uprave nad Hrvatskom, ostaje činjenica da je nakon ranjavanja u boju s Mongolima na rijeci Šajo 11. travnja 1241. godine, preminuo u Čazmi. Po riječima njegovog suvremenika Tome arhiđakona splitskog, ..." sahranjen je u samostanu braće propovjednika u Čazmi, ukopan u skrovitom mauzoleju, jer je preopaki tatarski narod razbijao grobove kršćana, a najviše knezova, oskvrnjujući ih bezbožnim rukama, a kosti su prosipali". Ivan Kukuljević Sacinski našao je sredinom 19. st. nadgrobnu ploču hercega Kolomana, ali je ona nestala ubrzo nakon otkrića.
tisak, karton, 17,5 x 25 cm
GMČ, Zbirka razglednica, inv. br. 7820/1
Zborni kaptol sv. Duha u Čazmi
U srednjem je vijeku uobičajeno da svaka veća biskupija ima osim stolnoga barem još jedan ili dva zborna kaptola zbog uspješnijeg obavljanja biskupske službe ili samoga bogoslužja. Osim toga, srednjovjekovni su kaptoli imali vrlo razgranatu djelatnost: od duhovne – svećeničke i crkvene - do javne djelatnosti u obliku locus credibilisa – vjerodostojnog mjesta - ili - javnobilježničkog djelovanja. U tu svrhu osnovao je 1232. godine zagrebački biskup Stjepan II. Zborni kaptol svetoga Duha u Čazmi te mu izgradio crkvu sv. Duha. Čazmanski kaptol djeluje na području zagrebačke biskupije – od Drave na sjeveru do Vrbasa na jugu.
Čazmanski kaptol je imao 12 kanonika. Na čelu mu je bio prepozit ili prepošt kojega su među sobom birali kanonici Zagrebačkog stolnog kaptola. Prvi prepozit Čazmanskog kaptola bio je Ugrin ili Hugrin, vrlo obrazovan i bogat čovjek, kasnije splitski nadbiskup. Prepozit je darovnicom Stjepana II. dobio posebne ovlasti i prihode, veće od drugih kanonika. Obvezan je bio sazivati kanonike na kaptolske sjednice, ravnati kaptolskim vijećem i donesene odluke provesti u stvarnost.
Iza prepošta je slijedila dužnost i čast kanonika lektora Čazmanskoga kaptola koji je bio prepoštov zamjenik, ali mu je redovna dužnost bila pratiti rad kaptolske škole, pisanje ili nadziranje pisanja i pečaćenja kaptolskih isprava ili drugih isprava na zahtjev i traženje stranaka. U njegovoj odsutnosti zamjenjivao ga je kanonik podlektor. Za sastavljanje i pisanje isprava, kanonik lektor je dobivao određenu naknadu.
Treće zvanje ili čast u Čazmanskom kaptolu imao je kanonik kantor ili pojac. Ravnao je crkvenom glazbom i crkvenim pjevanjem. I on ima svojega zamjenika – podkantora ili podpojca.
Četvrto zvanje među častima i dužnostima čazmanskih kanonika imao je kanonik kustos ili čuvar kojemu je bilo povjereno čuvanje svih crkvenih dragocjenosti od ruha do kaptolskog arhiva.
Ostalih osam kanonika bili su magisteri – predavači u kaptolskoj školi. Njima su bili priključeni i članovi Kaptola u širem smislu – prebendari. Prebendari su svećenici, uživatelji crkvenoga posjeda, nadarbine ili prebende.
Prebendari su s kaptolskim kanonicima sudjelovali u svečanom bogoštovlju.
Dužnost kaptolskih kanonika bila je, uz navedene, svakodnevno bogoslužje koje obuhvaća moljenje kanonskog časoslova, pjevanje koralne i služenje zakladnih misa.
Javna dužnost Čazmanskog kaptola bila je pravna, javnobiljžnička i sl. (npr. uređivanje međa zemalja, podaja i darivanje posjeda, isplate u ime krvarine, ili drugih odšteta i dr.). Sve su te isprave bile ovjeravane kaptolskim pečatom. Tijekom svoje duge povijesti Čazmanski kaptol koristi preko trideset pečata raznih oblika.
Čazmanski je kaptol kroz srednjovjekovlje darivan - oporučno ili poklonom - značajnim posjedima. Za sve dužnosti i obveze koje su kanonici obavljali, primali su određene prihode. Čazma je bila sjedište Zbornoga kaptola sv. Duha Čazma sve do 1548. godine. Kaptol se sklanjao sa svojim arhivom i pokretnom imovinom pred nadolazećom turskom opasnošću u razne utvrde. Ispravom iz 1550. g. kralj Ferdinanda I. Habsburškoga daje se potvrda Čazmanskom kaptola da i dalje može obavljati službu vjerodostojnog mjesta kako je to činio i do tada. Neko je vrijeme bio smješten i u nekadašnjem pavlinskom samostanu, a danas kaznionici u Lepoglavi. Od 19.st. sjedište Čazmanskog kaptola je u Varaždinu, a od 1987. g. nosi naziv Čazmansko-varaždinski kaptol.
tisak, karton, 25 x 17,5 cm
GMČ, Zbirka razglednica, inv. br. 7820/5
SLOBODNO NASELJE ČAZMA (libere villae Chasmensis)
Uz biskupove vazale (predijalci) postojali su u samoj Čazmi slobodni građani koji su već krajem XIII. st. imali vlastitu gradsku upravu (libere villae Chasmensis), ali podređenu biskupu kao feudalnom gospodaru. U XV. st. spominje su i kao trgovište - opidum Chasmensis - u kojem gradski magistrat izdaje dokumente pod vlastitim pečatom.
KRAJ SREDNJOVJEKOVNOG RAZDOBLJA
Biskup Šimun Bakač
Šimun Erdődy bio je zagrebački biskup od 1518. do 1543. godine. Bila su to – po mnogo čemu – preteška desetljeća hrvatske povijesti. Osim biskupske dužnosti, Šimun Erdődy je bio i ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od 1530. do 1534. godine. Bio je izraziti pristaša izabranoga hrvatskoga kralja Ivana Zapolje. Na Saboru 6. siječnja 1527. g. održanome nedalekoj Dubravi izabran je Zapolja za kralja što je i početak građanskoga rata u Hrvatskoj između pristalica Ferdinanda Habsburškoga i Ivana Zapolje.
Biskup Šimun posljednji je zagrebački biskup koji je trajno rezidirao u Čazmi. U svibnju 1543. g. sastavlja u Čazmi i svoju oporuku za koju kaže da bi trebala biti veličanstvena, ali u njoj navodi da mu nije ostalo ništa nakon dugotrajnoga građanskog rata u kojem se otvoreno stavio na stranu Ivanu Zapolji te nakon učestalih turskih pustošenja Zagrebačke biskupije. U oporuci je ostavio svoj ornat i srebrninu zagrebačkoj katedrali uz preporuku da se dragocjenosti drugih crkava pohranjenih u njoj vrate tim istim crkvama. Kralju Ferdinandu Habsburškom preporučio je da zaštiti svoje siromahe i cijelu svoju – Zagrebačku biskupiju. Veliki su bili njegovi napori za obranu Hrvatske od Turaka u koju je potrošio najveći dio svojega velikoga bogatstva.
Umro je u Čazmi 2. lipnja 1543. godine, a pokopan je u zagrebačkoj katedrali. Prije 1526. godine dao je bogato ilustrirati drugu polovicu misala opata Jurja, prepozita Čazmanskog kaptola. Za svojega biskupovanja Šimun je bio suočen i s prodorom luteranstva u Zagrebačkoj biskupiji i na području Banske Hrvatske.
2016. g.
tisak, karton
17,5 x 25 cm
GMČ, Zbirka razglednica, inv. br. 7820/3
Turska vojska osvaja Čazmu 1552. g. te ona postaje sjedište sandžaka Zachesan. Već 1559.g. Turci pri povlačenju razaraju i spaljuju cijelu Čazmu osim današnje župne crkve sv. Marije Magdalene.
NOVI VIJEK
Čazma se nakon izgradnje krajiške utvrde 1610. godine postupno naseljava novim pučanstvom. Bilo je to 100 vojnika i njihovih obitelji. Od 100 vojnika bilo je tu 14 Nijemaca i 86 vojnika iz hrvatskih krajeva koji su raspoređeni u nekoliko posada u Čazmi i okolici.
Broj stanovnika se vrlo sporo povećava, pa sporo teče obnova i gradnja novih javnih i privatnih kuća. Od 1653. g. osniva se novovjeka župa u Čazmi, a njeno je sjedište nekada dominikanska, a sada župna crkva sv. Marije Magdalene.
Budući da desetljećima u Čazmi nije bilo katoličkog, pa ni bilo kojega drugog stanovništva, i ova crkva, kao i druge crkve u okolici, bile su zapuštene. U prvotnoj obnovi popravljeno je krovište crkve te su dopremljeni oltari iz crkve sv. Marije na Dolcu u Zagrebu te i iz zagrebačke katedrale. Godine 1720. obnova je opet bila na početku jer je te ili prethodne godine unutrašnjost crkve poharao veliki požar. Obnova počinje dolaskom u Čazmu župnika Ivana Jamberkovića koji je narednih desetljeća intenzivno uređivao crkvu u duhu ondašnjeg graditeljskog doba – baroka. Domaći barokni umjetnici – majstori – izradili su većinu od 9 današnjih oltara (prije u srednjem vijeku - je u crkvi bilo 14 oltara!) s glavnim oltarom posvećenim umirućoj Mariji Magdaleni. Ostali su oltari u crkvi: oltar sv. Tri kralja, oltar Sedam Žalosti Blažene Djevice Marije, oltar Uznesenja Marijina, oltar sv. Roka, oltar sv. Križa, oltar Muke Kristove, oltar sv. Duha te oltar sv. Katarine (zamijenjen je 1924. g. oltarom sv. Stjepana). Ljepotom se u crkvi, ali i u cijeloj sjeverozapadnoj Hrvatskoj, ističe barokna propovjedaonica, postavljena 1753., a dovršena 1757. g., dar župnika Jambrekovića.
1768. u Beču su izrađene, a naredne godine u Crkvu postavljene orgulje na pjevalištu, dar Varaždinskog generalata Vojne krajine kojoj je Čazma od 1604.g. pripadala. Na tim se orguljama prvi puta u Hrvatskoj javlja registar fagota. Po glazbenim značajkama, ovo je iznimno vrijedan instrument, jedan od najvrjednijih u Hrvatskoj u kućištu izgrađenom u rokoko stilu.
Vrijedni barokni inventar zadržat će se i nakon obnove i restauracije Crkve sv. Marije Magdalene. Godine 2008. zamijenjeni su kameni blokovi gotičkih prozora na južnom i sjevernom pročelju. Podignuto je krovište te rekonstruirana rozeta i portal na zapadnom pročelju.
Konzervatorima i restauratorima iznimno je teško određivati sve arhitektonske elemente jer je ova Crkva jedinstvena po načinu gradnje te istih ili približno sličnih građevina – nema.
Tijekom 18. st. uz crkvu sv. Marije Magdalene izgrađen je župni stan – dvor – čazmanskih župnika kao prizemnica. Stotinu godina kasnije je dograđen kat. Građevina je obnavljana temeljito 2004. godine.
Škola ponovno djeluje u Čazmi od 1732. godine, a nova školska zgrada sagrađena je uz crkvu sv. Marije Magdalene polovinom 18. st. Par godina kasnije je na prostoru platoa srednjovjekovne utvrde sagrađena zidana zgrada vojne satnije u Čazmi. Ta je zgrada imala kasnije razne namjene, a zadnja je bila postava muzejskih zbirki.
Vojni ustroj čazmanskog područja zadržava se ovdje sve do 1871. godine nakon čega je organizirana civilna vlast i počinje kratko građansko razdoblje u kojem je najprije bilo sjedište kotarskog suda, a onda i sjedište Kotara do 1955. g. Status grada Čazma dobiva 1997. godine, a obuhvaća Čazmu i 35 prigradskih naselja.
Odmah po ukidanju Vojne krajine, u Čazmi je osnovano Dobrovoljno vatrogasno društvo.
avers: crno-bijela, foto-papir; revers: rukopis, tinta; 9,9 x 14,9 cm
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 7295
crno-bijela, foto-papir; 12,7 x 17,7 cm
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 7311
Broj stanovnika u novovjekovnom razdoblju sporo raste, a te slabe demografske prilike dodatno su usporila i dva svjetska te Domovinski rat tijekom 20. stoljeća. Teška stradanja tijekom II. svjetskog rata i gubitak velikog broja stanovnika dodatno su usporili razvoj. U ovom tradicionalno poljoprivrednom kraju manji industrijski pogoni grade se poslije II. svjetskog rata. Od 1949. godine djeluje autoprijevozničko poduzeće „Čazmatrans“.
Čazmatrans
Čazmatrans je osnovan Rješenjem donesenim na 7. redovnom zasjedanju Kotarskog narodnog odbora u Čazmi 16. siječnja 1949. godine. Prvi naziv poduzeća je Kotarsko auto-saobraćajno poduzeće Čazma. Po tome Rješenju osnovna sredstva ili osnovni kapital poduzeća sastojat će se od: novca, 4 teretna automobila vrijednosti 610 tisuća dinara i 2 osobna u vrijednosti 100 tisuća dinara.
Po Rješenju od 16. siječnja 1949. godine, predmet poslovanja odnosno registrirana djelatnost poduzeća su transportne usluge i putnički i teretni promet. Za direktora Kotarskog auto-saobraćajnog poduzeća imenovan je Milan Bačani. On je 16. siječnja 1949. godine dobio zadatak pronaći sposobne radnike, prostor za rad te pribaviti osnovni kapital. Kao vješt rukovodilac, Milan Bačani ostao je desetljećima na čelu Čazmatransa.
Prvi radnici koje je pronašao Milan Bačani da bi započeli graditi Čazmatrans bili su iz Grabovnice, a zapošljavaju se u kotarskom auto-saobraćajnom poduzeću 1. veljače 1949. g. Ova mala skupina entuzijasta krenula je u rad u velikim dugovima jer sve što su morali nabaviti – plaćeno je kreditima. Radionica novoosnovanog Auto-saobraćajnog poduzeća Čazma smještena je u šupi Josipa Hemena. Nabavljena su najprije tri stara kamiona marke Ford, Dodge i Adler, a kasnije i dva predratna autobusa Chevrolet i Ford. Kako je cijeli vozni park bio zastarjele tehnologije, problem je bilo nabaviti i dijelove. S obzirom da su prvi zaposleni radnici bili vrlo sposobni, sami su konstruirali dijelove da bi vozila mogli pokrenuti i njima prometovati.
GMČ, Fototeka, inv. br. Pov/3
Prva autobusna linija povezivala je Čazmu s Ivanić-Gradom i željezničkim kolodvorom.
Od 1. svibnja 1952. započinje prometovanje na liniji Štefanje-Čazma-Zagreb. U narednih je 10-tak godina poduzeće naglo raslo. Kada je država 1962. godine propisala ujedinjavanje – integraciju – saobraćajnih poduzeća u regijama, Kotarskom auto-saobraćajnom poduzeću Čazma pripojena su slična poduzeća iz Križevaca, Bjelovara i Koprivnice.
Vodstvo tvrtke je 1. siječnja 1963. g. odlučilo da se ovo veliko poduzeće nazove CENTROTRANS. Sve je bilo pripremljeno za novo ime – od natpisa na vozilima i radnoj odjeći u trenu kada je zabranjena upotreba ovoga imena jer je netom prije registrirano istoimeno poduzeće u Sarajevu. 16. svibnja 1963. godine poduzeće je preimenovano u Čazmatrans te do danas uz manje promjene uvijek u naslovu nosi naziv i Čazmatrans. Godine 1963. Čazmatransu su pripojeni pogoni ili autosaobraćajna poduzeća iz Dubrave, Daruvara, Virovitice i Suhopolja. Nažalost, otkupom tih poduzeća, Čazmatrans je otkupio i njihove dugove. Godine 1968. Čazmatransu je pripojen pogon prijevoza iz Kutine, a iste godine poduzeće kupuje od Agrokombinata i kutinski pogon mehaničke radionice. Iste godine poduzeću je pripojen Slavonijatrans iz Vukovara te njegov pogon iz Županje. Ubrzo su otvorene nove poslovne jedinice za prijevoz putnika u Županji, Garešnici, Bjelovaru, Novskoj, a u sastav Čazmatransa 1974. godine ulazi i Autoprevoz Zelina.
U Čazmatransu je 1979. g. zaposleno 2141 radnika i radnice. Sjedište poduzeća uvijek je bila i ostala Čazma. Tih kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih Čazmatrans je bio na vrhuncu poslovnih uspjeha. Dno je doživio 2001. godine kada je proglašen stečaj s preustrojem.
Danas Čazmatrans posluje pod nazivom Čazmatrans-nova, a osnovna djelatnost mu je prijevoz putnika u Hrvatskoj i inozemstvu.
Ne smiju se zaboraviti slavni dani Čazmatransa tijekom Domovinskog rata kada su autobusi i kamioni ovoga poduzeća bili na raspolaganju obrani Hrvatske. U tim je danima Čazmatrans izgubio mnogo svoje imovine u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji.
Vješti strojari uspjeli su konstruirati u čazmanskoj radionici i bojno vozilo za branitelje koje je izloženo kao spomenik u središtu Čazme.
GMČ, Fototeka, inv. br. DoR-5/1
Gradska knjižnica dok je vrtić na drugoj lokaciji.
crno-bijela, foto-papir; 8,5 x 11,8 cm
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 5900/3
Kolor fotografija, papir
GMČ, Fototeka, inv. br. Zgr-6/1
O SELU BOSILJEVO
Bosiljevo leži na desnoj strane rijeke Česme.
Moglo je dobiti ime po biljci – cvijetu ugodna mirisa – bosiljku.
Tragove naseljavanja današnjeg sela vidimo po arheološkim nalazima još iz prapovijesti – u Bosiljevačkom lugu je prapovijesno naselje, a u zemljištu Plešćice nađena je kamena sjekira iz neolotika. Veći broj predmeta u Prapovijesnoj zbirci upućuje na ranobrončano naselje (oko 1800.g. pr. Krista), a način izrade i ukrašavanja sličan je čazmanskom ranobrončanom naselju Rađinac.
U srednjem vijeku prostor naselja Bosiljevo je pripadao ivanićkoj provinciji. U njemu se često spominje utvrda Gumnik*. Današnji arheološki lokalitet Gumnika otkrio je da ovdje – pored samoga ušća Glogovnice u Česmu, naselje postoji u neprekinutom tijeku od prapovijesti – ranoga, srednjeg i kasnoga brončanoga doba do srednjega i novoga vijeka. Na lokaciji današnjega Jelaja, postojala je u srednjem vijeku još jedna utvrda – Jelaj-grad.
U ispravi od 4. lipnja 1413. godine biskup Eberhard dopušta svima koji žele zasaditi vinograd na brdu kod kastela Gumnik blizu Čazme (današnje Bosiljevačko brdo), da to i učine uz minimalna porezna davanja. Sigurno je to začetak današnje izgrađenosti Bosiljevačkog brda koje je postalo omiljeno vikendaško i vinogradarsko područje za brojne Čazmance, ali i stanovnike većih gradova.
Tijekom turskoga razdoblja u ovim krajevima, selo je opustjelo. Bilježimo da se nakon prestanka opasnosti od Turaka počinje naseljavati oko 1600. godine. Bosiljevo naseljavaju dvije struje: hrvatska predavačka iz okolice Cernika i pravoslavna iz okolice Pakraca i Voćina. Žitelji Bosiljeva popisani su u krajiškom popisu od 1732. godine gdje se bilježi 19 obitelji, 1850. godine tu živi 170 žitelja kojima je pao broj jer su se selili u druga sela. Bosiljevo pripada Vojnoj krajini koja je sve stanovnike tu i naselila. U doba gospodarske krize krajem 19. stoljeća, 208 je stanovnika. Broj življa rastao je kasnije doseljavanjem iz drugih krajeva – Like i Podgorja te najviše iz Zagorja. U drugoj polovini 20. st., a naročito tijekom i poslije Domovinskog rata, Bosiljevo su nastanjivali doseljenici iz Bosne i Hercegovine.
Bosiljevo je jedno od rijetkih sela na području Grada Čazme u kojem bilježimo uglavnom rast broja žitelja. Po popisu iz 1971. ovdje živi 271, a 1991. godine 257 žitelja. Godine 2001. bilježimo rast broja stanovnika na 331 što je najveći broj stanovnika u povijesti naselja, da bi po popisu stanovnika broj stanovnika bio 283.
Rast broja stanovnika Bosiljevo bilježi uglavnom zbog doseljavanja. Povoljan položaj mjesta uz državnu i najvažniju cestu kroz područje Grada, blizina Čazme kao središta sa svim potrebnim institucijama, Bosiljevo čini privlačnim i ugodnim mjestom za stanovanje. Od sakralnih objekata tu je jedno raspelo.
Kako se Bosiljevo proteže uz rijeku Česmu, njegovo su najveće bogatstvo poljoprivredne površine i šume visoke kvalitete.
U II. svjetskom ratu Bosiljevo je izgubilo 9,02% ili 22 stanovnika, pretežito mlada.
Društveni dom u Bosiljevu namjerava se graditi od 1953. godine prikupljanjem sredstava samodoprinosa (radna snaga, zaprega, novac) uvedenog te godine. SSRN Bosiljeva 1959. godine dobiva od Općine Čazma u trajno vlasništvo zemljište za gradnju seoskog doma.
Prije regulacije Česme, Bosiljevo je često poplavljivano.
Za komasaciju (okrupnjavanje poljoprivrednih površina) 1958. godine su predviđena sela zapadno, sjeverozapadno, sjeverno i sjeveroistočno od Čazme (od Bosiljeva do Zdenčeca). Konačno pokretanje komasacije u Bosiljevu započelo je 1982. godine.
Veliko nevrijeme u čazmanskom kraju 25. kolovoza 1987. godine oštetilo je brojne građevine i poljoprivredne kulture. Najveći udar vjetra koji je puhao više od 120 km na sat praćen tučom i pljuskom bio je u selima Dereza, Bosiljevo, Dapci, Siščani, Zdenčec i Komuševac. Oštećeno je ukupno 1 100 objekata. Slično se nevrijeme dogodilo i 1999. godine, a iznimno snažno nevrijeme 1897. godine kao Vijor kod Čazme opisao je u svojem znanstvenom radu Andrija Mohorovičić.
*Riječ gumnik može u ovome slučaju nastati od riječi: gumno (guvno, arman), mjesto za vršidbu ili mlaćenje žita, zaravnjene, glatke površine, kružna ili pravokutna oblika. Nalazi se na otvorenome prostoru, rjeđe u gospodarskoj zgradi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 24. 9. 2020.
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=23779. Gumno se naziva u selima šire okolice Čazme stelja na kojoj leže goveda u staji. Književni predložak u svima poznatoj pjesmici Grigora Viteza Krava čita novine:
Krava čita novine
U carstvu hladovine.
Dva je slova pročitala,
A tri lista progutala.
Sad preživa umno
Legavši na gumno.
Vijor kod Čazme
Početak suvremene meteorološke znanosti: Vijor kod Čazme Andrije Mohorovičića.
Skloni smo danas govoriti kako su velika nevremena – orkanska i olujna – isključiva posljedica velikoga zagađenja zraka ili nekih drugih poremećaja uzrokovanih naglim razvojem industrije i prometa. Da baš nismo sasvim u pravu, odnosno – da su takva teška orkanska nevremena pogađala naš kraj i u doba kada se industrija tek počela razvijati, dokazat ćemo temeljem znanstvenog rada dr. Andrije Mohorovičića.
Meteorologijski observatorij u Zagrebu tiskao je 1898. godine znanstveni separat dr. Andrije Mohorovičića pod nazivom: Vijor kod Čazme. Danas se taj znanstveni rad smatra začetkom suvremene meteorologije ili vremenoslovlja, a separat u obliku male knjižice požutjelih stranica čuva se i u Gradskom muzeju u Čazmi. Sam događaj – vijor – vihor ili– pijavica – dogodio se kod Čazme 20. kolovoza 1897. godine.
Andrija Mohorovičić piše da je od 17. kolovoza u Zagrebu počeo padati tlak zraka, da bi onda naglo počeo rasti što se dešavalo i u većem dijelu srednje i južne Europe. Mohorovičić objašnjava meteorološku kartu Europe tih dana kako bismo shvatili zbog čega se to strašno nevrijeme zbilo. Kaže: Depresija tlaka zraka postala je nad Jadranskim morem dublja te je tlak zraka po čitavoj južnoj Europi pao. Minimum ili najniži tlak zraka rasprostirao se po Padskoj nizini u Italiji, sjevernom Jadranu te zapadnom dijelu Hrvatske. Od 19. na 20. kolovoza 1897. još se smanjio. S Pirinejskog ili iberijskog poluotoka - kako ga Mohorovičić zove – došla je maksima tlaka te je ispunila jadranski minimum.
Nevrijeme nastalo sudarom maksimuma i minimuma tlaka zraka počelo je u Rijeci u 1 sat poslije podne, a kretalo se linijom Vrbovsko, Plaški-Samobor-Jamnica u 4 i 45, Zlatar, Čazma u 5 ili 17 sati te u Ludbrijegu, Bjelovaru i Velikom Grđevcu u 17 sati i 45 minuta. Uz ovo glavno – najveće nevrijeme – javilo se i mnoštvo malih za koje Mohorovičić kaže da je najzanimljivije ono koje se izobrontom pojavilo u Zagrebu i Jamnici u 13 i 25 minuta, a u 13 i 45 na liniji Čazma- Križevci – Ludbrijeg. Od 13 sati u cijeloj je Hrvatskoj grmjelo, pa dr. Mohorovičić kaže da je teško bilo razlučiti nevrijeme jedno od drugog i svih ostalih tečajem popodneva. Tamo gdje je nevrijeme bilo najžešće, vjerojatno je da su se na tom mjestu pojavila najmanje dva nevremena istovremeno što dokazuje neshvatljivi dolazak oblaka istovremeno i sa sjevera i s juga.
Mohorovičić piše da je najviše stradao kotar čazmanski i ne zbog tuče već zbog oluje. Tuča je najjače padala toga dana između Kloštra i Šumećana, dok je oluja najjače bjesnjela od Bunjana preko Palančana do Čazme.
Sve podatke o nevremenu Mohorovičić je s terena dobio od svojih suradnika. Iz Čazme mu je pisao Ivan Piškorić. Piškorić je prepoznao toga popodneva tri jaka nevremena u Čazmi. Osim toga – opisao je i snažno nevrijeme u Bereku koje se zbilo 22. srpnja 1870. godine.
20. kolovoza 1897. kod Čazme se stvorio vijor koji je čas spuštao, čas dizao pa opet spuštao oblake. U Palančanima je prebrojena prilična šteta, a vijor se usmjerio prema Bosiljevačkom lugu, 3 km jugozapadno od Čazme. Tamo je počinio velike štete u 200 godina staroj šumi. Povalio je preko 200 hrastovih i bukovih stabala promjera oko 70 cm. Seljaci su svjedočili da se šuma toliko prigibala da su mogli vidjeti pobjeničku crkvu što je inače apsolutno nemoguće upravo zbog te stare šume. Svjedočili su da se vijor dizao i spuštao nad šumu kao kakav plašt. Za najjače oluje bila je posvemašnja tmica, a ljudi su od straha bježali u kuće. Iza Bosiljevačkog luga više nema tragova niti vijoru, a niti bilo kakvomu nevremenu. Ivan Horvat, kraljevski kotarski sudac u Čazmi, pričao je da se iznad te šume vidjelo strašno nevrijeme, a onda se sve odjednom umirilo.
Po trasi porušenih stabala u Bosiljevačkom lugu, Mohorovičić – koji i sam dolazi u Čazmu proučiti posljedice - zaključuje da su se tu spojila dva vijora, dok su slabiji vijori porušili nešto stabala i u mladoj šumi. Put je tih vijora bio krivudast, a promjer im je bio oko 130 metara.
tisak, uvez, papir, 23 x 15,2 cm, opseg=7 stranica
GMČ, Prirodoslovna zbirka, inv. br. 6021
Arheološki lokalitet «Gumnik» kod Čazme
Među brojnim srednjovjekovnim lokalitetima na teritoriju Grada Čazme posebno se ističe «Gumnik»* po svojem izuzetnom značenju kao višeslojni arheološki lokalitet. Nalazi se na području sela Bosiljevo oko dva i pol kilometra zapadno od Čazme, uz odvojak magistralne ceste prema obližnjem selu Prokljuvani. Smješten je na ravničarskom zemljištu na utoku presušenog korita rijeke Glogovnice u staro korito rijeke Česme.
Lokalitet «Gumnik» poznat je u povijesnim vrelima kao tvrđava Zagrebačke biskupije pod upravom zagrebačkih biskupa. Zasad nije poznato vrijeme izgradnje ove tvrđave koja se u ispravama spominje kao kastrum pod različitim imenima: Gomnech, Gumletch, Gompnic i druga. Ne znamo niti po čemu je utvrda dobila ime Gumnik – po gumnu ili po gumniku - staroslavenskom imenu kolovoza. Najstariji poznati podatak o postojanju seže u 1387. godinu, kada su kolovođe pobunjenog hrvatskog plemstva protiv tuđinske vlasti cara Sigismunda Luksemburškog ovdje privremeno zatočili njegovu suprugu Mariju i njezinu majku Elizabetu. Početkom mjeseca kolovoza iste godine car Sigismund osobno je sa svojom vojskom predvodio posjedanje i konačno osvajanje Gumnika. Tijekom srednjeg vijeka Gumnik je imao obrambenu namjenu za zaštitu posjeda Zagrebačke biskupije, a u ratovima s Turcima često je bio poprište bojeva austrijskih i hrvatskih krajišnika s turskim pljačkaškim odredima. Najpoznatiji takav sukob odigrao se 5.prosinca 1586. godine kada je združena hrvatska krajiška vojska pod Gumnikom teško porazila tursku vojsku predvođenu Ali-begom iz Pakraca.
Po prestanku turskih ratova tvrđava je izgubila svoju obrambenu ulogu i bila prepuštena postupnom propadanju. Danas je od nekad značajne tvrđave ostao očuvan samo naseobinski plato i ostaci umjetnog zaštitnog opkopa sjevern i zapadno od utvrde. Prema Margetincovom crtežu izgleda tvrđave iz 1896. godine rađenom po nacrtu Kumpanijskog arhiva Čazma, tvrđava je imala oblik nepravilnog četvertokuta, a bila je opasana bedemima u kojima je stajalo pet okruglih i četvertokutnih kula. Unutar bedema postojala je zasebna znatno viša branič-kula koja se spominje u spisima krajiških vlasti u 16. st. u svezi potrebe obnove tvrđave. Vjerojatno je kastrum u cijelosti bio izgrađen od tvrdog materijala - lomljenog kamena i po svojim obilježjima predstavljala je tipično nizinsko srednjovjekovno utvrđenje.
Tijekom 1980-tih godine sakupljeno je mnogo pokretnog arheološkog materijala koji se čuva u Gradskom muzeju u Čazmi.
*Riječ gumnik može u ovome slučaju nastati od riječi: gumno (guvno, arman), mjesto za vršidbu ili mlaćenje žita, zaravnjene, glatke površine, kružna ili pravokutna oblika. Nalazi se na otvorenome prostoru, rjeđe u gospodarskoj zgradi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 24. 9. 2020.
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=23779. Gumno se naziva u selima šire okolice Čazme stelja na kojoj leže goveda u staji. Književni predložak u svima poznatoj pjesmici Grigora Viteza Krava čita novine:
Krava čita novine
U carstvu hladovine.
Dva je slova pročitala,
A tri lista progutala.
Sad preživa umno
Legavši na gumno.
SELO CERINA
Cerina je selo s desne strane rijeke Česme, a južno od Dragičevca. Ime je dobila po drvetu – hrastu ceru. To ime nosi i potočić koji kroz nju protječe.
Cer ili crni hrast na čazmanskom području raste kao pojedinačna vrsta i to na nadmorskoj visini od 100 do 120 metara. Uz selo je zeleni zaštitni pojas grada Čazme uz rijeku Česmu pod nazivom Cerik.
Selo Cerina postojalo je i prije turske provale, a ležalo je pusto sve do 1 600. godine. Najprije ga naseljava nekoliko obitelji Hrvata Predavaca kojima se pridružuju naseljenici iz okolice. Godine 1653. osnovana je župa u Čazmi te se 10 katoličkih obitelji iz Cerine pripoji Čazmi, a odvoje se od ivanićke župe kojoj su do tada pripadale. Žitelji Cerine popisani su 1679. u čazmanskoj župi. Tada je zapisano 14 obitelji uglavnom predavačkog porijekla. Godine 1850. ovdje ima 14 obitelji i 244 žitelja što znači da u zadrugama živi po šesnaestoro čeljadi. U kriznim godinama ovdje se doseljava stanovništvo ponajviše iz Zagorja. Sedamdesetih godina 20. stoljeća vidljiv je veliki pad žitelja na 176, a po popisu iz 2011. godine ovdje živi 96 žitelja.
U crkvenim vizitacijama spominje se još 1680. godine malena drvena kapelica sv. Ane podignuta na starom groblju. Tada nema ni ukrasa ni zvonika. Ima samo oltar na kojem je slika sv. Ane.
U Cerini je 1846./1847. godine izgrađena kapela sv. Ane u klasicističkom umjetničko-graditeljskom stilu. Taj podatak u Spomenicu čazmanske župe upisuje župnik Josip Postić (1808. – 1858.). Kapela sv. Ane u Cerini obnovljena je 2001. godine za službe čazmanskoga župnika Dražena Radigovića.
U doba Vojne krajine usred sela sagrađen je bunar.
Od 1906. godine u Cerini je počela raditi nova pučka škola. U školskoj godini 1949. /1950. prva četiri razreda osnovne škole u Cerini pohađa 58 učenika. Deset godina kasnije 1961./62., školu pohađa 41 učenik od 1. do 4. razreda. Kako je broj učenika stalno padao, u školskoj godini 1979./80. Područna škola u Cerini se ukida te od tada učenici pohađaju Osnovnu školu Čazma od 1. do 8. razreda.
U Cerini djeluje Dobrovoljno vatrogasno društvo od 1928. godine.
Cerinčani imaju i Lovačko društvo Ćuk, a sjedište su i Mjesnoga odbora koji okuplja nekoliko okolnih sela.
Iako je Cerina svojevrsno središte sela koja se od Čazme protežu prema Dubravi i nalazi se uz državnu cestu, značaj mjesta je tijekom prošlosti padao kao i broj stanovnika u selu.
U Pučkoj školi u Cerini osnovana je 11. lipnja 1932. g. Sokolska četa, a u njezinom dvorištu istodobno je bilo postavljeno i vježbalište. Sokolski pokret djelovao je na čazmanskom području gotovo četiri desetljeća i dao je znatan obol razvitku raznih športskih aktivnosti.
U Cerini 1955. godine djeluje Kulturno prosvjetno društvo (KPD) „Budućnost“.
O SELU LIPOVČANI
Lipovčani su selo u paru: postoje Gornji i Donji Lipovčani. Ime duguju drvu koje je za davne pretke imalo posebnu važnost pa se često spominje u starohrvatskoj mitologiji i pričama. Leže sjeverozapadno od Čazme, južno od Dubrave, sjeveroistočno od Ivanića, a u prvom su susjedstvu Mostarima koji se nalaze u Općini Kloštar Ivanić. Nije dokazano da je bilo koji od dva dijela Lipovčana postojao prije turskoga osvajanja ovih krajeva. Naseljenici na područje ova dva sela dolaze krajem 16. stoljeća i nalaze tamo ratarsko iskrčeno tlo. Te prve stanovnike Lipovčana dovodi Vojna krajina da nasele pusto zemljište. Krajina naseljava više pravoslavnog stanovništva te nešto katolika iz Slavonije. U to vrijeme – dakle – kraja 16. stoljeća – oko Glogovnice se prostirala šuma. Samo je iskrčeno lipovčansko zemljište bilo zagrebačkoga biskupa. Kako je između biskupa i Krajine postojao sporazum da će to tlo, koje nastane Srbi i Hrvati Predavci, pripasti krajišnicima, to se i dogodilo pa je selo dopalo Ivanić-Gradu. Već u 17. st. tu su se počeli doseljavati Hrvati iz okoline pa po popisu žitelja 1850. godine ovdje u 22 pravoslavne obitelji živi 238, a u katoličkim obiteljima 119 žitelja.
U Donjim Lipovčanima izgrađena je nekoliko desetljeća iza dolaska pravoslavnog stanovništva u ove krajeve, drvena kapela sv. Paraskeve ili sv. Petke. Kapela je izgrađena u današnjem parohijskom vrtu, a od njenoga inventara sačuvan je samo kalež iz 1664. godine. Nova zidana crkva sv. Petke izgrađena je 1789. godine i postala parohijskom crkvom za lipovačku parohiju. Sredinom 19. stoljeća uz crkvu je izgrađen parohijski stan.
Crkva sv. Petke je jednobrodna građevina ukrašena vanjskim potpornjima koji nose težinu svoda – tzv. kontraforima sa zvonikom iznad glavnoga pročelja i stilskim oznakama kasnoga baroka. Sagrađena je građevinskim materijalom porušenih objekata iz Marče.
Najveću naseljenost selo je imalo 1900. g. – 503 stanovnika. Od 1948. g. jedinstveno selo Lipovčani dijeli se službeno na Gornje i Donje Lipovčane.
Popisom stanovništva 2011. g. zabilježeno je da u Donjim Lipovčanima živi samo 82, a u Gornjim Lipovčanima 103 stanovnika.
Škola je u Lipovčanima postojala od 1831. godine. Zbog malog broja učenika, škola se zatvara krajem 1980-tih, a školska zgrada srušena je radi propadanja oko 2017. g.
U Lipovčanima djeluje Dobrovoljno vatrogasno društvo osnovano 1942. g. Njegov je član bio i Vlado Poslon koji je kao hrvatski branitelj poginuo u Pakracu 1991. godine.
SELO DEREZA
Selo Dereza leži s desne strane rijeke Česme, sjeverozapadno od Čazme. Oko 1600. godine, nakon odlaska Turaka i obnove naselja oko Čazme, postavlja se pitanje oko prevlasti u ovome selu. Do dolaska Turaka vlast nad posjed imao je zagrebački biskup. Vlasti Vojne krajine naseljavaju u ovo selo 10 pravoslavnih iz Voćina i tri hrvatske obitelji iz Počesamlja. Tako selo početkom 17. stoljeća pripada Vojnoj krajini. Srpskim pravoslavnim obiteljima je padao broj zbog preseljavanja i izumiranja, a u Derezu su se doseljavale hrvatske katoličke obitelji. Tako je u popisu iz 1850. godine ovdje 154 stanovnika. Poslije kriznih godina u 19. stoljeću, selo se povećava ponajprije zbog doseljavanja. Početkom pedesetih godina 20.stoljeća ovdje je 300 žitelja. Tada u selu živi i 25 potomaka prve tri hrvatske obitelji koje su se doselile u Derezu. Noviji derežanski doseljenici uglavnom su iz Like i Zagorja. Popis stanovništva iz 2011. godine daje nam podatak da se broj stanovnika do današnjih dana nije mijenjao jer u Derezi po tom popisu živi 217 stanovnika.
U Derezi je rođen i živio Andrije Gibanjek, jedan od prvaka Hrvatske seljačke stranke između dva svjetska rata – narodni zastupnik u Skupštini Kraljevine Jugoslavije izabran na izborima 1935. godine.
U Derezi je izgrađena streljana za potrebe čazmanskih streljačkih društava Budućnost i Čazmatrans.
Dereza kao naselje uz ovu čazmansku, nalazi se još pored Badljevine u okolini Pakraca, a Derežani uz Ivanić-Grad. Zanimljivo je da se od poslije II. sv. rata selo nazivalo Dereza Čazmanska, a naziv je promijenjen početkom 1990-tih godina.
Imenica ženske množine dereze u Anićevom Riječniku hrvatskoga jezika su objašnjene kao pomagalo, željezni okvir sa zupcima koji se učvršćuju pod obuću, a služe da se spriječi klizanje po ledu i sl. Upotrebljavaju ih alpinisti pri usponima ledenim stijenama.
SELO PRNJAROVAC
Prnjarovac je rubno selo Grada Čazme u susjedstvu s Dragičevcem. Nakon odlaska turske vojske tlo je propalo Krajini pa su se tu počeli nastanjivati Slavonci i drugo stanovništvo koje je poticala Vojna krajina. Kasnije se tu nastanjuju i doseljenici iz zapadnog susjedstva. U krajiškom popisu 1732. zabilježeno je u Prnjarovcu svega 12 obitelji. Tijekom 18. i početkom 19. stoljeća u Prnjarovac se doseljavaju stanovnici iz bliže i dalje okolice. Dotle su se prvodošle obitelji raselile ili izumrle.
Godine 1850. bilo je u Prnjarovcu 11 kuća u kojima je živio 151 žitelj. Kriza na kraju 19. st. podigla je broj kuća na 51, a time su stvoreni uvjeti za nova doseljavanja. U popisu 1890. godine zapisano je na tom zemljištu 257 stanovnika. Selo ima 1100 jutara i nešto šuma.
Popisom stanovništva 2011. godine utvrđeno je da u Prnjarovcu živi 149 žitelja.
Dobrovoljno vatrogasno društvo Prnjarovac osnovano je 1953. godine. Tijekom Domovinskoga rata izgubili su svojega seljana Đuru Haramusteka, pričuvnog policajca koji je poginuo 1991. godine u Pakracu.
U selu Prnjarovac najljepša je secesijska zgrada u Gradu Čazma – nekadašnji mlin obitelji Kapelac. Na mjesnom groblju je na mjestu dotrajale drvene kapele sv. Nikole u prvoj polovici 20. st. sagrađena kapela od čvrstog građevnog materijala. Akademski slikar Franjo Matešin je 1996. g. obnavljao kapelu.
SUHAJA
To je selo vrlo blizu naselju – gradu Čazma, pa je pravo prigradsko naselje. Nalazi se južno od Čazme – prema Moslavačkoj gori, pored rijeke toga imena. Zauzima u zapadnom dijelu suho povišeno tlo pored vode, a dalje istočno više zemlje i šume. Po tom suhom zemljištu selo je i dobilo ime jer ga voda nikada nije poplavila. Suhaja je prvi puta zabilježena 1684. godine. Tada se spominje da je netom naseljena. Prvi puta je popisano stanovništvo 1684. g. i tada je 12 popisanih obitelji bilo predavačkog porijekla, a ostale su obitelji bile iz susjednog Polonja. 1704. g. ponovo je popisano stanovništvo te je zabilježeno 9 novih obitelji od kojih je polovina predavačkog porijekla, a jedna je nosila prezime Predavac. Stanovništvo Suhaje često se mijenjalo te u krajiškom popisu iz 1732. godine nalazi se 11 novih obitelji. U naredna tri naraštaja tu su se obitelji i dalje mijenjale te ih se 1850. godine ovdje nalazi samo 12 kuća. Sredinom 20. stoljeća desetak starih rodova, zapisanih u starim popisima, sačinjavaju glavninu toga sela. Broj stanovnika od 1850. popeo se sa 186 na 258 u popisu iz 1890. godine. Godine 1971. selo je imalo 226 žitelja, a 2011. godine 204 žitelja. Od sakralnih objekata, u Suhaji je jedno jednostavno raspelo.
Selo ima oko 1200 jutara zemlje uz mnogo šume.
Elektrifikacija u Suhaji je provedena 1939. godine.
Tijekom Drugog svjetskog rata – od 1944. godine u Suhaji djeluje škola. Zbog malog broja učenika škola u Suhaji zatvorena je 1950. godine.
Javna rasvjeta u selu građena je 1954. godine.
27.7.1957. g.
avers: crno-bijela, foto-papir
revers: rukopis, tinta
17,8 x 12,9 cm
GMČ, Zbirka fotografija, inv. br. 7258/32
PROKLJUVANI
Prokljuvani su selo koje se razvija u novom vijeku. Već 1679. godine naselje je zabilježeno u čazmanskoj župi. Od kada počinje popis stanovništva do suvremenog doba, Prokljuvani su najveći broj žitelja zabilježili 1900. godine - 169. Na posljednjem popisu 2011. godine u Prokljuvanima živi 49 stanovnika.
Između 1910. i 1991. godine nazivaju se službeno Prokljuvani Glogovnički.
Raspelo u Prokljuvanima
Podignuto je u zahvalu za spas od učestalih poplava za vrijeme čazmanskog župnika Stjepana Štefanca koji je blagoslovio raspelo 19.rujna 1926. (Izvor: Spomenica Župe Čazma). Na raspelu je zabilježena godina postava 1919.
GMČ, Sekundarna, Foto: j. Kruljac Sever, 2013
Dragičevci
Gornji i Donji Dragičevci postojali su vjerojatno i tijekom srednjeg vijeka, ali ne znamo kako se tada naselje zvalo.
U novome vijeku počinje ga naseljavati Vojna krajina koja ga je pripojila Ivanićkoj kumpaniji.
U razdoblju od 1857. do 1931. godine oba naselja se nazivaju samo Dragičevci. Od popisa 1948. godine iskazuje se broj stanovnika za Donje i Gornje Dragičevce.
Po popisu 1948. godine Donji Dragičevci imaju 91, a Gornji 241 stanovnika. Posljednji popis bilježi u Donjim Dragičevcima 44, a u Gornjim 119 stanovnika.
Od javnih komunalija znademo da su Gornji Dragičevci dobili javnu rasvjetu 1954. godine, a električnu energiju prije II. svjetskog rata.
16.3.1938. g.
Papir, tinta, pisači stroj, pečat; strojopis, rukopis, otisak
32 x 20,5 cm, opseg=1 stranica
GMČ, Zbirka dokumenata, inv. br. 6661
Franjo Jagatić: Nove trafo-stanice,
16.11.1985. g.
9 x 7,2 cm
GMČ, Zavičajna zbirka, inv. br. 8523/202
Grabik
Grabik status naselja i ime dobiva 1948. godine. Nalazi se u blizini Cerine i Prnjarovca na nadmorskoj visini do 118 m.
Naziv ovo selo duguje prekrasnom i vrijednom drvu graba kojega ima u okolnim šumama.
Po prvom popisu stanovništva nakon Drugog svjetskog rata ovdje je živjelo 80 stanovnika, 1953. 138, a 2011. godine 57 stanovnika.
Elektrifikacija naselja dovršena je tek 1964. godine.